PLENARNO PREDAVANJE
Etika u psihoterapiji
„Etika u psihoterapijiˮ i „Kako podučavati psihoterapeute o etici u psihoterapijiˮ ne zvuči kao privlačan naslov za slobodoumne psihoterapeute – atraktivniji bi bio „Nove tehnike za rješavanje problema nesigurnosti, ambigviteta i neizvjesnosti u psihoterapijskom raduˮ. Ipak, riječ je o sličnoj tematici. Pojam etike u psihoterapiji ne odnosi se samo na upoznavanje etičkih načela i kodova, nego je veći dio te tematike posvećen preuzimanju odgovornosti psihoterapeuta za svoje odluke i vježbanju samorefleksije vezane za vlastita vrijednosna načela, koja su u sjeni u tijeku psihoterapijskog rada.
Učiti o etici u psihoterapiji znači razviti osjetljivost na etičke dvojbe, što znači poticati refleksiju o kompleksnosti svakodnevnih situacija, u kojima treba zadržati povjerenje klijenta i paralelno procesirati vlastite stavove o postupcima klijenta i o klijentu kao osobi, a ne izbjegavati etičke dvojbe pridržavanjem naučenih načela i pravila etičnog ponašanja u odnosu prema klijentu.
U refleksiji etičkih dvojbi u kontekstu psihoterapije često treba voditi brigu o političko-kulturnom kontekstu i biti spreman na prilagodbu vlastitih načela načelima kulture klijenta. Nekad je tu riječ o poslovnom aspektu psihoterapije, npr. konkurenciji među kolegama ili raznim institutima, načinima rješavanja etičkih pritužbi klijenata ili rješavanju dvojbi vezanih za neetično ponašanje kolega, premda se na njih nitko nije izravno žalio. U tom kontekstu pomaže jasnoća vlastite vrijednosne pozicije i spremnost na dijalog s drugom stranom.
Etička pitanja često postaju sadržaj u kojem se nastoji dokazati tko ima, a tko nema pravo – tko je u poziciji moći da postavlja etičku normu, a tko nije. Iz moje perspektive etički okvir za psihoterapiju nešto je drugo i znači „najbolje ponašanje za klijenta i za čovječanstvo iz moje osobne pozicije i iz pozicije mene kao psihoterapeutaˮ.
Dr. sc. Irena Bezić
licencirani je gestalt-terapeut i supervizor (EAP i EAGT). Radi u privatnoj praksi u Zagrebu. Od 1996. vodi edukacije iz gestalt-terapije koje organizira Centar IGW Zagreb.
Ima doktorat iz kliničke psihologije i majka je dvoje odrasle djece. U ratnom razdoblju intenzivno je radila s traumatiziranim osobama. Osim edukacije iz gestalt-terapije, završila je i edukacije iz imago partnerske terapije i biodinamske terapije. Provodi individualnu, partnersku i grupnu psihoterapiju te superviziju za psihoterapeute i niz različitih organizacija. Predaje na Sveučilištu u Zagrebu na poslijediplomskim studijima: Timsku superviziju (na studiju socijalnog rada), Uvod u gestalt-terapiju (na studiju psihoterapije na Medicinskom fakultetu) i Psihoonkologiju (na Odjelu za psihologiju na Filozofskom fakultetu). Od 2005. predstavlja hrvatske psihoterapeute u European Association for Psychotherapy (EAP), a od 2023. je nova predsjednica EAP-a.
PRISTUPI
BIHEVIORALNO-KOGNITIVNE TERAPIJE
Predstavljanje pristupa
Bihevioralne i kognitivne terapije psihološki su znanstveno utemeljeni pristupi za koje istraživanja pokazuju da su učinkoviti za širok raspon problema. Klijenti i terapeuti zajedno rade na prepoznavanju i shvaćanju problema u smislu odnosa između misli, osjećaja i ponašanja. Taj je pristup obično usmjeren na teškoće ovdje i sada te se oslanja na razvijanje zajedničkog shvaćanja klijentovih problema između terapeuta i klijenta. To vodi k utvrđivanju individualiziranih, vremenski ograničenih ciljeva i strategija tretmana koji se kontinuirano prate i procjenjuju.
U bihevioralno-kognitivnim terapijama terapeut i klijent suradnički nastoje:
- razviti zajedničko razumijevanje klijentova problema
- utvrditi kako to utječe na klijentove misli, ponašanja i osjećaje u svakodnevnom funkcioniranju.
Na temelju razumijevanja svakoga pojedinoga klijentova problema terapeut i klijent zajedno rade na postavljanju ciljeva i usuglašavaju plan tretmana. Terapija je usmjerena na osposobljavanje klijenta za generiranje novih rješenja vlastitih problema koja su korisnija od trenutačnih načina suočavanja. To često podrazumijeva da klijent iskušava nova rješenja u vremenu između terapijskih susreta. Terapija se organizira u određenome dogovorenom broju seansi.
Bihevioralni i kognitivni terapeuti rade s pojedincima, obiteljima i grupama. Ovaj se pristup može koristiti u pomaganju pojedincima neovisno o njihovim sposobnostima, kulturi, rasi, spolu ili seksualnoj orijentaciji. Bihevioralni i kognitivni terapeuti obično su zdravstveni radnici kao što su psiholozi i liječnici (u nekim zemljama bihevioralno-kognitivni terapeuti mogu biti i medicinske sestre, socijalni radnici, savjetnici i sl.). Svi bihevioralni i kognitivni terapeuti rade prema gore navedenim principima, no pojedini terapeuti mogu se proglašavati kognitivnim terapeutima, bihevioralnim terapeutima, bihevioralno-kognitivnim terapeutima ili racionalno-emotivno-bihevioralnim terapeutima.
Ti različiti nazivi često odražavaju preferenciju i edukaciju pojedinih terapeuta za specifične tehnike kojima se ili izravno suočavaju s problematičnim mislima, pretpostavkama i vjerovanjima (kognitivni terapeuti), usmjeravaju izravno na ponašanje (bihevioralni terapeuti) ili za kombinaciju tehnika koje su usmjerene na misli i na ponašanja (kognitivno-bihevioralni terapeuti i racionalno-emotivno-bihevioralni terapeuti). Ma kojim se od tih naziva služili, ovaj se pristup obično naziva bihevioralno-kognitivna terapija, pravac kojem je najvažnije obilježje cilj da terapeuti pomognu klijentima u dostizanju željenih promjena u načinu mišljenja, osjećanja i ponašanja.
Mogućnosti edukacije
Osnovni je uvjet za upis edukacije u Hrvatskoj završen studij psihologije (u trajanju od osam semestara prema starom programu odnosno deset semestara prema bolonjskom programu) ili studij medicine, što je definirano i statutom Udruge. Stručnjaci ostalih zanimanja ne mogu upisati edukaciju bez polaganja propedeutike psihoterapije.
Edukacija ukupno traje oko pet godina pod uvjetom da polaznik redovito ispunjava svoje obaveze i upisuje jedan stupanj za drugim. Prvi stupanj obično traje četiri mjeseca, a drugi i treći stupanj po dvije godine.
Da bi stručnjak upisao edukaciju, ne mora imati prethodnog iskustva u struci ili biti zaposlen. No polaznici više profitiraju od edukacije ako imaju iskustva u struci i ako u sklopu posla ili volontiranja mogu primijeniti ono što uče na edukaciji. Rad s pacijentima/klijentima nužan je za upis trećega, supervizijskog stupnja edukacije. Edukacija se redovito organizira u četiri najveća grada u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Osijek i Rijeka), a svi zainteresirani mogu ispuniti prijavu interesa na mrežnim stranicama HUBIKOT-a https://cabct.hr/edukacija/prijave-za-edukaciju.
Dodatne informacije o edukaciji moguće je pronaći na poveznici https://cabct.hr/faq-edukacija ili ih dobiti slanjem upita na adresu elektroničke pošte tajnistvo.kbt@gmail.com.
Predstavnik pristupa
Joško Jurman
mag. psihologije, bihevioralno-kognitivni terapeut s akreditacijom European Association for Behavioural and Cognitive Therapies (EABCT), stručni suradnik savjetovališta HUBIKOT-a. U savjetovalištu HUBIKOT-a zaposlen je od studenoga 2014. godine, pri čemu provodi individualni tretman prema principima bihevioralno-kognitivne terapije s mladima i odraslima koji pate od različitih psihičkih teškoća. Provodi BKT putem interneta i na engleskom jeziku.
Psihoterapijski rad najviše je usmjeren prema ljudima koji pate od anksioznosti, fobija, depresije, niskog samopoštovanja, nesanice, paničnog poremećaja, akademskih teškoća, nedovoljno razvijenih socijalnih vještina, teškoća u kontroli ljutnje, partnerskih problema, raznih životnih problema i dr. Redovito aktivno sudjeluje u domaćim i inozemnim stručnim skupovima te objavljuje u stručnim časopisima. Pohađa specijalistički studij kliničke psihologije i u supervizijskom je stupnju edukacije za shematsku (shema) terapiju.
GEŠTALT TERAPIJA
Predstavljanje pristupa
Gestalt-terapija polazi od očiglednoga, od fenomena, i odnosi se na čovjeka u njegovu trenutačnome životnom kontekstu uzimajući u obzir tjelesne, psihičke i duhovne aspekte njegova postojanja, tj. cjelinu (njem. Gestalt = cjelina).
Gestalt-terapija shvaća čovjeka kao biće koje je sposobno preuzeti odgovornost i koje je usmjereno na kontakt s drugima te stvaranje odnosa u socijalnom okružju – biće koje u cjeloživotnom procesu rasta i integracije ostvaruje sebe i svoje potencijale. Taj proces mogu ometati ili blokirati nepovoljni razvojni uvjeti. Tako dolazi do perceptivnih distorzija ili „neviđenjaˮ, potiskivanja emocionalnih stanja i impulsa, ograničavanja mogućnosti djelovanja i blokiranja životne energije, a može doći i do odvajanja važnih dijelova osobnosti, što posljedično može voditi u niz simptoma bilo psihičke bilo psihosomatske patnje ili do nezadovoljavajućih socijalnih odnosa.
Cilj gestalt-terapije jest da se ponovo ožive prekinuti ili blokirani procesi te da tako osoba opet može osjetiti vlastitu energiju i koristiti se njome. Dio psihoterapijskog postupka jest uvid u individualnu, osobnu pozadinu svakoga klijenta (npr. u njegovu biografiju, obiteljsku situaciju i sl.) jer je to temelj za rad na mogućim promjenama u aktualnoj životnoj situaciji.
Klijent i terapeut usmjereni su na procese u trenutku aktualnog susreta („ovdje i sadaˮ), tj. na misli, emocije i tjelesne fenomene koji se u tom susretu pojavljuju – ili se na susretu može ponovo „oživjetiˮ njihovo značenje, tj. mogu se doživjeti u boljoj, razumljivijoj varijanti i bolje integrirati u cjelokupan sustav osobe.
Subjektivan svijet klijenta shvaća se kao kreativan čin dotične osobe, tj. njezin je doživljaj viđenje svega što se događa u sadašnjem trenutku u odnosu na pozadinu njegove osobne biografije (različiti ljudi doživljavaju isti događaj različito i nije bitno čiji je viđenje ispravno, nego je važna svijest o svakom viđenju zasebno i njihovoj različitosti). Posebna se pozornost posvećuje odnosu između terapeuta i klijenta. Cilj terapije jest kontakt i sposobnost stvaranja odnosa, produbljivanje sposobnosti doživljavanja, tj. povećavanje svjesnosti o svemu što se događa te povećavanje životne energije i životne radosti.
Kako bi se omogućilo novo iskustvo koje prelazi granice kognitivnog razumijevanja, tj. kako bi se postigao cjelovit doživljaj, u gestalt-terapiji primjenjuje se, osim razgovora, i niz metoda koje proširuju svjesnost o doživljenome – kreativni mediji, imaginativne tehnike, scenski način – ulaženje u uloge drugih osoba – te rad na tijelu i pokretu (njihovo osvješćivanje).
Gestalt-terapija primjenjiva je u individualnome i grupnome terapijskom okružju, a razvijene su i specifične gestalt terapijske metode u radu s obitelji, parovima i djecom.
Mogućnosti edukacije
Društvo gestalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske (DGIPH) na svojim stranicama daje opis svih edukativnih programa iz gestalt-terapije koji se provode u Hrvatskoj (https://gestalt-drustvo.hr/edukacija/). Svi programi koje priznaje Europska asocijacija za gestalt-terapiju (EAGT) traju četiri godine.
Edukativni program s najduljom tradicijom u Hrvatskoj jest program Centra IGW Zagreb, koji ima status EAPTI-ja (European Accredited Psychotherapy Training Institute). Više o tom programu, uvjetima upisa, trenerima, voditeljima itd. na može se naći na mrežnim stranicama https://centarigwzagreb.hr.
Edukativni program Gestalt centra Homa također ima EAPTI status. Više o programu može se naći na mrežnim stranicama www.gestaltcentarhoma.hr.
Treći edukativni program iz gestalt-terapije koji ima EAPTI status jest program Gestalt Psychotherapy Training Institute Malta, koji u Hrvatskoj provodi institut „Psihikaˮ. Više o programu može se naći na mrežnim stranicama www.psihika-doo.com.
Četvrti edukativni program iz integrativne gestalt-terapije provodi Centar za integrativnu geštalt terapiju i savjetovanje (CITIS). Više o programu se može naći na mrežnim stranicama https://citis.hr.
Predstavnik pristupa
Dr. sc. Irena Bezić
licencirani je gestalt-terapeut i supervizor (EAP i EAGT). Radi u privatnoj praksi u Zagrebu. Od 1996. vodi edukacije iz gestalt-terapije koje organizira Centar IGW Zagreb.
Ima doktorat iz kliničke psihologije i majka je dvoje odrasle djece. U ratnom razdoblju intenzivno je radila s traumatiziranim osobama. Osim edukacije iz gestalt-terapije, završila je i edukacije iz imago partnerske terapije i biodinamske terapije. Provodi individualnu, partnersku i grupnu psihoterapiju te superviziju za psihoterapeute i niz različitih organizacija. Predaje na Sveučilištu u Zagrebu na poslijediplomskim studijima: Timsku superviziju (na studiju socijalnog rada), Uvod u gestalt-terapiju (na studiju psihoterapije na Medicinskom fakultetu) i Psihoonkologiju (na Odjelu za psihologiju na Filozofskom fakultetu). Od 2005. predstavlja hrvatske psihoterapeute u European Association for Psychotherapy (EAP), a od 2023. je nova predsjednica EAP-a.
TRANSAKCIJSKA ANALIZA
Predstavljanje pristupa
Marija Stanić i Kristina Stojanović Čehajić dat će kratak pregled suvremenih pravaca u transakcijskoj analizi (TA) te predstaviti dva ključna koncepta TA: ego-stanja i psihoterapijske ugovore. Koncept ego-stanja potječe iz ego-psihologije Paula Federna, ali ga je Eric Berne, osnivač transakcijske analize, dodatno razvio i stavio u prvi plan. Ego-stanja ključna su za shvaćanje osobnosti, intrapsihičke dinamike te interpersonalnih odnosa. Slušajući glasove unutarnjeg Djeteta, Roditelja i Odrasloga, transakcijski analitičari pomažu klijentima da spoznaju svoje unutarnje konflikte i zastoje, ali i autentične želje, potrebe i stremljenja te da u skladu sa njima žive i djeluju. Taj proces posredovan je metodom ugovaranja, kojoj je cilj jasno, konkretno te usmjereno djelovanje, i u psihoterapijskom procesu i izvan njega. Metoda ugovora olakšava mogućnost promjene, a njegovo ispunjavanje strukturira i zaokružuje psihoterapijski proces. Predstavljeni koncepti bit će demonstrirani i u radu s klijentom.
Mogućnost edukacije
Informacije o mogućnosti napredne edukacije iz TA psihoterapije moguće je pronaći na mrežnim stranicama Udruge transakcijskih analitičara (UTA) https://uta.hr.
Predstavnica pristupa
Kristina Stojanović Čehajić
mag. psych., certificirana je transakcijska analitičarka i doktorandica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Članica je hrvatske i europske udruge za transakcijsku analizu (UTA i EATA) te Hrvatske komore psihoterapeuta. Nakon višegodišnje primjene psihologije u istraživanjima, usmjerila se na psihoterapijski rad s odraslima. Prakticira transakcijsku analizu relacijskoga i kokreativnog smjera, a zanima se i za temu istraživanja u psihoterapiji. Psihoterapijom se bavi u sklopu privatne prakse „Psihološki horizontiˮ u Rijeci. Adresa elektroničke pošte: kristina@psiholoski-horizonti.hr.
Marija Stanić
mag. praesc. educ., certificirani transakcijski analitičar. Članica je europske i hrvatske udruge za transakcijsku analizu (UTA i EATA). Radno iskustvo započela je u predškolskoj ustanovi kao odgojitelj u neposrednom radu s djecom. Kao specijalizant transakcijske analize počinje volontirati na Plavom telefonu, a zatim postaje član skupštine. Osnivačica je udruge Razumijevaonica, koja se bavi mentalnim zdravljem i edukacijama odgojno-obrazovnih radnika. Danas provodi psihoterapiju, savjetovanje i edukacije u sklopu privatne prakse. Adresa elektroničke pošte: info@marija-psihoterapija.com.
PLENARNO PREDAVANJE
Supervizija u psihoterapiji
U predavanju će biti predstavljeni osnovni pojmovi vezani za povijesni razvoj i suvremene teorije supervizije psihoterapijskog rada te razvoj i aspekti relacijske teorije u supervizijskom radu. U središtu pozornosti ovog predavanja jest otvaranje nekoliko perspektiva. Prva je usmjerena na osvješćivanje važnosti supervizije u psihoterapijskom radu kao nezaobilazne temeljne forme kojom se postiže kvaliteta psihoterapijskog rada i koja prevenira sekundarnu traumatizaciju psihoterapeuta te potiče njegov osobni i profesionalni razvoj. Druga perspektiva odnosi se na važnost odnosa u superviziji stručnjaka i relacijske teorije utemeljene u perspektivi polja u gestalt-terapiji, a treća je vezana za važnost senzibiliziranosti za iskustva srama koja proizlaze iz kokreativnog potencijala u supervizijskom odnosu i psihoterapiji kao fenomena koji bitno otežava proces psihoterapijskoga i supervizijskog rada.
Dr. sc. Velimir Dugandžić
certificirani je gestalt-psihoterapeut, supervizor i trener iz gestalt-terapije s međunarodnim iskustvom. Punopravni je član Hrvatske komore psihoterapeuta s dopusnicom za psihoterapijski rad EAP-a, EAGT-a i HDSOR-a. Poslijediplomsko obrazovanje iz gestalt-terapije završio je prema programu Njemačkog instituta za gestalt-terapiju IGW Wurzburg (2004. – 2008.). Dodatno se educirao iz relacijskog pristupa u gestalt-psihoterapiji u SAD-u na Pacific Gestalt Instituteu u Los Angelesu, gdje je učio od Garyja Yontefa, Ph. D., Lynne Jacobs, Ph. D., i Richa Hychnera, Ph. D., (2014. – 2019.) te u sklopu programa Istituto di Gestalt HCC – Human Communication Center Italy (2021. – 2022.) i Instituta IpsiG – Gestalt Turin School of Psychopathology (2022. – 2023.). Trenutačno pohađa edukaciju Developmental Somatic Psychotherapy Program (clinical phenomenological and movement-oriented approach to psychotherapy within a contemporary Gestalt therapy framework) u Londonu, koju organizira Center for Moving Studies (2023. – 2024.).
Radi kao trener, supervizor i voditelj edukacijskih grupa iz gestalt-terapije u Hrvatskoj i inozemstvu (u Austriji, BiH, Makedoniji, Turskoj i Izraelu). Vanjski je trener i suradnik gestalt-instituta „Aspektiˮ iz Skopja u Republici Sjevernoj Makedoniji (od 2010.) i gestalt-instituta IGW Njemačka (od 2016.) te suvlasnik Centra IGW Zagreb – Gestalt Centra Zagreb. Bivši je predsjednik Društva gestalt i integrativnih psihoterapeuta Hrvatske (2011. – 2018.). Radio je i kao supervizor, coach i konzultant za Ujedinjene narode u Hrvatskoj i inozemstvu (UNICEF i UN WOMAN).
Kontinuirano je u procesu dodatne edukacije i psihoterapijske supervizije svojeg rada (individualne i grupne terapije). Živi i radi u Varaždinu te ondje vodi privatnu praksu – Dugan d. o. o. (https://dugan.hr/).
PRISTUPI
SISTEMSKA OBITELJSKA PSIHOTERAPIJA
Predstavljanje pristupa
Sistemska obiteljska psihoterapija usmjerena je na sistem kao cjelinu u kontekstu kulturološke, socioekonomske, religiozne i političke sredine kojoj pripada. Sagledava pojedinca, partnere, roditelje, obitelj, organizaciju ili bilo koju drugu zajednicu kao sustav u promjeni, ponajprije u životnim fazama, a individualne modele ponašanja i simptome shvaća kao rezultat složenih interpersonalnih uloga, odnosa, granica, komunikacije i transgeneracijskih obrazaca te narušene ravnoteže unutar sustava. Cilj sistemske obiteljske psihoterapije jest spoznavanje i shvaćanje postojećih odnosa među svim članovima nekog sistema, a ne samo pojedinog člana kao nositelja simptoma. Drugim riječima, nositelj simptoma (problema), jedna osoba, nije problem sam po sebi, nego odnosi svih članova, koji se iskazuju kao dio tog problema. To znači da utvrđen problem klijenta s kojim dolazi na psihoterapiju uvelike može biti simptom načina funkcioniranja sustava, a ne isključivo pokazatelj klijentove prilagodbe, povijesti ili psihosocijalnog razvoja. Obitelj je primarni kontekst za shvaćanje načina na koji pojedinci funkcioniraju u odnosima s drugima i kako se ponašaju. Djelovanje bilo kojeg člana obitelji utjecat će na sve ostale u obitelji, a njihove će reakcije recipročno uzročno djelovati na tog člana, čineći reakcije cirkularnima, što je jedna od glavnih odrednica teorije sistema. Sposobnost da se opiše i shvati kontekst u kojem se određeni odnosi i problemi pojavljuju a da se pritom ne isključuje unutrašnja dinamika pojedinca, vjerojatno je glavni doprinos obiteljske psihoterapije i sistemske prakse u području psihoterapije. Sistemski obiteljski psihoterapeuti ne negiraju važnost pojedinca u obiteljskom sistemu, no smatraju da veze pojedinaca i interakcije s članovima obitelji imaju veću moćod samog psihoterapeuta. S ulaskom u psihoterapijski rad sistemski obiteljski psihoterapeut postaje dio sistema, bilo zbog sistemskih pravila bilo zbog terapijskog odnosa, a njegov je temelj djelovanja mreža transakcija članova. Tradicionalno, sistemski pristup ponajprije se usmjeravao na interpersonalne procese i funkcioniranje unutar obitelji, no zbog njegove široke primjenjivosti i povezanosti s društvenim kontekstom pozornost je usmjerena i na druge sisteme poput različitih institucija i organizacija. Kreativnost i sveobuhvatnost u pristupu i rješavanju problema, sposobnost shvaćanja konteksta u kojem se problem pojavljuje, terapijski savez s klijentom, odmak od linearnog modela bolesti i patologizacije pojedinca prema cirkularnom modelu uzročnosti te posve nove intervencije i ideje samo su neka obilježja sistemskog pristupa. U sistemskoj obiteljskoj psihoterapiji postoji više klasifikacija i smjerova terapijskih pravaca i škola koje omogućuju dovoljno širok i složen kontekst za shvaćanje pojedinca, obitelji i samog društva, koji se međusobno prožimaju i mnogostruko interaktivno djeluju. Podjela pristupa u obiteljskoj sistemskoj psihoterapiji višeslojna je, a ti su se pristupi mijenjali s vremenom i u fazama. Širina teorijskog obrazovanja, educiranosti i praktičnosti pruža mogućnost odabira optimalnih metoda, tehnika i intervencija za što kvalitetniji rad, a u procesu psihoterapije sâm psihoterapeut stvara svoju kombinaciju metoda na temelju vlastitog obrazovanja, osobnosti i vrsti sistema s kojima radi.
Predstavitev edukacije
Hrvatsko društvo za sistemske psihoterapije (HDSP) okuplja stručnjake iz različitih područja bazičnoga profesionalnog zanimanja, educirane i međunarodno certificirane psihoterapeute iz područja sistemskih smjerova. HDSP je dugogodišnji član Saveza psihoterapijskih udruga Hrvatske (SPUH) i nacionalni predstavnik sistemskih psihoterapija u Europskom udruženju za obiteljsku terapiju (EFTA). Današnja svrha HDSP-a jest promicanje i unapređivanje sistemske psihoterapije te rada sistemskih obiteljskih psihoterapeuta u Republici Hrvatskoj. Sve detaljnije informacije mogu se naći na mrežnim stranicama https://www.sistemskahdsp.com. U dugogodišnjemu aktivnom radu HDSP-a educirane su dvije generacije psihoterapeuta te su licencirane prve edukatorice i supervizorice sistemske obiteljske psihoterapije, koje danas aktivno sudjeluju u edukaciji budućih psihoterapeuta. Jedan od edukativnih centara u kojima se danas mogu educirati budući psihoterapeuti jest Perspectiva Sistemica – Institut za učenje i razvoj sistemskih ideja, kojemu je glavna misija provoditi edukacije u skladu s najnovijim znanjima, praksom i etičkim standardima sistemskoga obiteljskog pristupa, promicanje sistemskih ideja koje kreiraju osobna, međuljudska i društvena rješenja u zajednici različitih ljudi te poticanje i osnaživanje odnosa kao resursa u prevladavanju problema i teških situacija u životu. Institut Perspectiva Sistemica trenutačno organizira i provodi edukaciju iz sistemske obiteljske psihoterapije u suradnji s akreditiranim edukativnim institutom iz Beograda – Asocijacijom sistemskih terapeuta (AST). Također priprema i organizira specijalističke edukativne programe. Sve informacije o Institutu Perspectiva Sistemica i stručnom timu edukatora mogu se naći na mrežnim stranicama https://perspectiva-sistemica.hr, a upiti o edukaciji iz sistemske obiteljske psihoterapije ili ostalim uslugama mogu se poslati na adresu elektroničke pošte info@perspectiva-sistemica.hr.
Predstavnik pristupa
Dorotea Bratuša Juraj
klinička je psihologinja, sistemska obiteljska psihoterapeutkinja, edukatorica i supervizorica, nositeljica Europskog certifikata za psihoterapiju (ECP). Jedna je od tri osnivačice Instituta za učenje i razvoj – Perspectiva Sistemica. Članica je Upravnog odbora Hrvatskog društva za sistemske psihoterapije – HDSP – te je sudjelovala u njegovu osnivanju 2013. godine zajedno s kolegama priznatim stručnjacima, s kojima danas redovito radi i surađuje. Uz desetogodišnji rad unutar HDSP-a istodobno se educirala za edukatoricu i supervizoricu. Bila je vrlo aktivna u ulogama potpredsjednice i tajnice Hrvatskog društva za sistemske psihoterapije. Redovito je sudjelovala na sastancima i skupštinama te zastupala pravac i školu unutar Saveza psihoterapija u Hrvatskoj (SPUH), pogotovo u fazi izrade Zakona o djelatnosti psihoterapije. Članica je Hrvatske komore psihoterapeuta (HKPT) i Hrvatske psihološke komore (HPK). Višegodišnje iskustvo u područjima psihoterapije, kliničke i zdravstvene psihologije te psihijatrije stječe u Kliničkome bolničkom centru „Sestre milosrdniceˮ u Zagrebu. Osim u sistemskome obiteljskome psihoterapijskom pravcu, educirala se i u području integrativne psihoterapije. Ne radi samo u zdravstvenom sustavu, nego je volontirala i radila u drugim nevladinim organizacijama s djecom, mladima, parovima i obiteljima. Odnedavno je dio stručnog tima Centra za zdravlje mladih Doma zdravlja istok, u kojem zajedno s kolegama sudjeluje u psihodijagnostici, edukaciji, psihološkom savjetovanju i psihoterapiji djece, adolescenata i mladih te njihovih roditelja i obitelji.
KIBERNETIKA I SISTEMSKA TERAPIJA
Predstavljanje pristupa
Škola kibernetike i sistemske terapije, ŠKST (https://ukpo.hr), nastala je kao rezultat djelovanja Grahama Barnesa, Ph. D. (1936. – 2020.), koji je od osamdesetih godina prošlog stoljeća do 2020. dolazio na prostore bivše Jugoslavije, a nakon njezina raspada nastavio suradnju sa slovenskim i hrvatskim kolegama. U početku je održavao seminare transakcijske analize, od koje je poslije odustao. Povezujući psihoterapiju s idejama kibernetičara (Macy konferencije o kibernetici, 1944. – 1953.), N. Wienera, Johna von Neumanna, Warrena McCullocha, Claudea Shannona, Heinza von Foerstera, W. Rossa Ashbyja, Gregoryja Batesona, Margaret Mead, H. R. Maturane, F. J. Varele, G. Paska te (hipno)terapeuta Miltona Ericksona itd., iznjedrio je ideju kibernetike psihoterapije.
Kibernetičari su razvili koncept kibernetike kao znanosti o komunikaciji, organizaciji i upravljanju živih bića i strojeva. Središte su im interesa sustavi, homeostaza, cirkularnost, procesi, um, ekologija, kulturni obrasci, double bind, etika, estetika, odgovornost, samorefleksivnost, rekurzivnost, kibernetika prvoga i drugog reda (K1R, K2R), sustavi kao jedinice prvoga, drugoga i trećeg reda, kompleksnost, jezik, epistemologija, autopoetski sustavi itd.
Prema Heinzu von Foersteru, K1R jest kibernetika promatranih sustava, a K2R kibernetika promatrajućih sustava. Unutar kibernetike drugog reda sva živa bića, pa tako i mi ljudi, produkt su interakcija s drugim živim bićima i okružjem, jer (mi ljudi) imamo sposobnost promatranja, interakcije i kognicije. Povezujući te ideje unutar kibernetike drugog reda Graham kibernetiku psihoterapije shvaća kao psihoterapiju psihoterapije, napuštajući linearne i objektivističke modele. Unutar takve točke gledišta pacijent postaje ekspert, a terapeut gubi poziciju znalca, postaje istraživač pacijentove teorije te sustvaratelj zajedničkog jezika i facilitator promjene. Odgovornost je terapeuta stvoriti terapijski kontekst i dijalog u kojem su željene promjene moguće. Preokupiranost terapeuta nije psihopatologija, nego istraživanje komunikacije i jezika pacijenta te širega konteksta, koji su ujedno resurs promjene. Psihoterapija uključuje ekologiju uma (G. Bateson).
Identitet, svjesno i nesvjesno promatramo kao procese nastale u komunikaciji i njezinu tijeku, koji se unutar komunikacije mogu i mijenjati. Hipnoterapiju promatramo kao metodu istraživanja interkomunikacije (M. H. Erickson) te kao kontekst i uvjet psihoterapije (G. Barnes), jer stalno komuniciramo unutar dva različita jezika, svjesnoga i nesvjesnoga.
U Školi učimo o sistemskim pravcima:
- Klasični (moderni) modeli kibernetike prvog reda
– strukturna obiteljska terapija (S. Minuchin)
– iskustvena obiteljska terapija (V. Satir)
– strateška obiteljska terapija (J. Haley) itd.
- Modeli kibernetike drugog reda (epistemološka podloga postmoderne) – konstruktivizam
– reflektirajući tim (T. Andersen) itd.
- Narativni postmoderni pristupi – socijalni konstrukcionizam
– konstruktivni pomažući dijalozi, kolaborativna terapija (H. Anderson, H. A. Goolishian) itd.
– narativna terapija (D. Epston, M.White)
– kratkotrajna terapija usmjerena na rješenje (de Shazer)
– Open Dialogue (J. Seikkula itd.).
Potrebno je spomenuti i:
– model rijeke života (P. Nemetschek)
– terapiju parova.
U Školi možete učiti s devet učitelja te s vanjskim predavačima.
Škola kibernetike i sistemske terapije od 2010. je punopravna članica EFTA-e (European Family Therapy Association), a od 2016. članica EAP-a (European Association for Psychotherapy). Studenti na završetku školovanja dobivaju ECP (European Certificate of Psychotherapy).
Mogućnosti edukacije
Osnovni je uvjet za upis edukacije u Hrvatskoj završen studij psihologije (u trajanju od osam semestara prema starom programu odnosno deset semestara prema bolonjskom programu) ili studij medicine, što je definirano i statutom Udruge. Stručnjaci ostalih zanimanja ne mogu upisati edukaciju bez polaganja propedeutike psihoterapije.
Edukacija ukupno traje oko pet godina pod uvjetom da polaznik redovito ispunjava svoje obaveze i upisuje jedan stupanj za drugim. Prvi stupanj obično traje četiri mjeseca, a drugi i treći stupanj po dvije godine.
Da bi stručnjak upisao edukaciju, ne mora imati prethodnog iskustva u struci ili biti zaposlen. No polaznici više profitiraju od edukacije ako imaju iskustva u struci i ako u sklopu posla ili volontiranja mogu primijeniti ono što uče na edukaciji. Rad s pacijentima/klijentima nužan je za upis trećega, supervizijskog stupnja edukacije. Edukacija se redovito organizira u četiri najveća grada u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Osijek i Rijeka), a svi zainteresirani mogu ispuniti prijavu interesa na mrežnim stranicama HUBIKOT-a https://cabct.hr/edukacija/prijave-za-edukaciju.
Dodatne informacije o edukaciji moguće je pronaći na poveznici https://cabct.hr/faq-edukacija
Izobrazbu studenata provodi Škola kibernetike i sistemske terapije koja je 2016. godine postala akreditirani trening institut za psihoterapiju, Europskog društva psihoterapije (EAP). Također je članica EFTA-e (European Family Therapy Association) , EAP-a (European Association for Psychotherapy) te SPUH-a (Savez psihoterapijskih udruga Hrvatske). Djeluje u okviru Udruge za kibernetiku psihoterapije i organizacije, Rijeka,https://ukpo.hr/
Predstavnici pristupa
Ilinka Serdarević
dr. med., psihoterapeutkinja te učiteljica kibernetike i sistemske terapije, rođena 1960. godine u Šibeniku. Udana sam i majka dvoje djece. U Rijeci sam završila Medicinski fakultet. Godine 1990. pristupila sam Školi kibernetike psihoterapije i s kolegama osnovala Društvo za kibernetiku psihoterapije kako bismo stečena znanja primijenili za potrebe zajednice u kojoj živimo. Tako je nastalo nekoliko programa koje smo razvili sami: Program stjecanja životnih vještina i kulture nenasilja (1995.) te Program psihosocijalne podrške djeci i mladima s cerebralnom paralizom (1996.), koji se provode još i danas.
Aktivno sam sudjelovala u stvaranju Škole kibernetike i sistemske terapije. Zvanje psihoterapeuta stekla sam 1997., a zvanje učiteljice 2010. Od 2011. posjedujem i ECP diplomu (Europski certifikat).
Za vrijeme rata radila sam kao volonter Odjela za psihijatriju KBC Rijeka u pružanju psihosocijalne pomoći prognanicima i izbjeglicama na području Primorsko-goranske županije, a poslije profesionalno za IFRC i Hrvatski Crveni križ.
Stekla sam diplomu konzultanta za zaštitu mentalnog zdravlja djece i adolescenata kod prof. Nikolića i doc. Vidović: Psihopatologija i psihoterapija dječje i adolescentne dobi. Završila sam uvodnu edukaciju iz grupne analitički orijentirane psihoterapije te prvi stupanj bihevioralno-kognitivne psihoterapije i emocionalno fokusirane terapije.
Od 2000. godine radim u udruzi Terra kao izvršna direktorica i voditeljica programa Smanjenje zdravstvenih i socijalnih posljedica uzimanja droga. U udruzi Terra sam i stručna suradnica Savjetovališta za mlade i obitelj Gea te još nekoliko programa koji su namijenjeni marginaliziranim i najranjivijim skupinama našeg društva.
Od samog nastanka ravnateljica sam Škole kibernetike i sistemske terapije. Aktivno sam sudjelovala u stvaranju Hrvatske psihoterapijske komore te sam članica njezina nadzornog odbora.
Lidija Butković-Anđelić
dr. med., spec. psihijatrije, subspec. alkoholizma i drugih ovisnosti, psihoterapeut – ECP, učiteljica u Školi kibernetike i sistemske terapije.
Rođena sam u Rijeci 1965., gdje sam i diplomirala na Medicinskom fakultetu 1990. Nakon završetka fakulteta počela sam učiti psihoterapiju unutar grupa koje je vodio dr. sc. Graham Barnes, iz kojih je izrasla Škola kibernetike i sistemske terapije (ŠKST). Tamo sam 1997. stekla zvanje psihoterapeuta, a 2009. učiteljice kibernetike i sistemske terapije. Završila sam prvi stupanj KBT-a, grupne analize te emocionalno fokusirane terapije u radu s parovima. Od 2011. posjedujem ECP. S kolegama iz ŠKST-a društveno sam se angažirala, za vrijeme rata u početku volonterski, a poslije sam bila zaposlena kao stručni suradnik i koordinator pri IFRC-u i UNHCR-u na psihosocijalnim projektima s prognanim i izbjeglim osobama. Sukreator sam i voditelj Projekta psihosocijalne podrške djeci i mladima s cerebralnom paralizom u PGŽ-u, Projekta razvoja demokratičnosti i kulture nenasilja kod učenika okupiranih krajeva, Projekta Udruge Terra u Programima „smanjenja šteteˮ te psihosocijalne podrške osobama s problemom ovisnosti. Od 2003. zaposlena sam u NZZJZ PGŽ u Odjelu za mentalno zdravlje, prevenciju i izvanbolničko liječenje bolesti ovisnosti. Predsjednica sam Udruge kibernetike psihoterapije i organizacije (UKPO), pri kojem djeluje Škola kibernetike i sistemske terapije. Bila sam članica programskog odbora 22nd EAP congress Autonomy and a Sense of Belonging u Zagrebu 2016. Aktivno sam sudjelovala u stvaranju i donošenju Zakona o djelatnosti psihoterapije u Hrvatskoj 2018. Od 2019. članica sam Upravnog odbora HKPT-a (Hrvatske komore psihoterapeuta).
REALITETNA TERAPIJA
Predstavljanje pristupa
Realitetna terapija, čiji je autor američki psihijatar William Glasser, teorijski se definira kao evolucijsko-sistemski pristup osobama s psihosocijalnim i psihičkim problemima. (Leon Lojk 1937. – 2014.)
U praktičnom smislu, realitetna terapija je proces primjene teorije izbora u savjetovanju/psihoterapiji s ciljem poboljšanja duševnog zdravlja.
Realitetna terapija je pristup kojim klijent uz terapeuta uči osvještavati, razumjeti i mijenjati vlastito ponašanje u skladu s idejom da sam upravljanja vlastitim životom. Pristup terapeuta temelji se na shvaćanju da je čovjek slobodno i odgovorno biće koje je motivirano iznutra i čije je ponašanje uvijek svrhovito; autor realitetne terapije nazvao ga je teorijom izbora.
Terapeut s klijentom dijeli svoje razumijevanje ljudskog ponašanja, čime klijentu omogućuje promjenu pogleda na sebe kao žrtve nepovoljnih okolnosti u slobodno biće koje, bez obzira na okolnosti, donosi vlastite odluke. Razumijevanje vlastitog ponašanja kao odgovora na ono što se dogodilo u prošlosti ili se trenutno događa oko njega sprječava klijenta da razvije pripadnost osobama koje su mu važne; stoga su njegovi odnosi manjkavi ili je usamljen. Pritom pati i razvija različita simptomatska ponašanja kojima si dodatno šteti.
Novi pogled na sebe, koji razvija u terapijskom procesu, omogućuje klijentu bolje usklađivanje i povezivanje s bližnjima te uspostavljanje unutarnje ravnoteže na svim područjima života. Zadatak terapeuta je ponuditi mu drugačije razumijevanje ljudskog ponašanja, a time i mogućnost da prosudi svoje trenutno ponašanje i postavi se u realne okvire.
Cilj realitetne terapije je omogućiti klijentu da svoja tradicionalna uvjerenja zamijeni uvjerenjima teorije izbora i time unaprijedi odnose s bližnjima, a time i svoje duševno zdravlje. (William Glasser, 1925. – 2013.)
Mogućnosti edukacije
Edukaciju iz realitetne terapije provodi Učiteljsko vijeće Evropskog instituta za realitetnu terapiju www.eirt.si. Prvu fazu edukacije u Hrvatskoj organizira Hrvatska udruga za realitetnu terapiju www.udruga-hurt.hr , a u Bosni i Hercegovini Udruga Realitetna psihoterapija www.realitetna-psihoterapija.com. Na navedenim stranicama dostupne su sve potrebne informacije
Predstavnica pristopa
Bosiljka Boba Lojk
je psihoterapeutkinja realitetne terapije s europskom (ECP) i slovenskom diplomom iz psihoterapije. Stručna je voditeljica Europskog instituta za realitetnu terapiju (EIRT). Zajedno sa suprugom Leonom Lojkom utemeljila je petogodišnji studij za stjecanje naziva psihoterapeuta realitetne terapije, kao i četverogodišnji studij za stjecanje naziva savjetovatelj realitetne terapiju. Kao prva direktorica EIRT-a aktivno je doprinijela je da 2011. godine EIRT dobije akreditaciju Europskog udruženja za psihoterapiju (EAP) kao institut ovlašten za edukaciju (EAPTI). Zahvaljujući ovom priznanju, svatko tko završi edukaciju iz realitetme terapije i stekne naziv psihoterapeut realitetne terapije izravnim postupkom stječe i Europsku diplomu iz psihoterapije (EDP).
Boba je glavna tajnica Europske udruge za realitetnu terapiju (EART) te potpredsjednica Slovenske krovne udruge za psihoterapiju (SKZP). Stalna je članica Europskog odbora za standarde edukacije (ETSC) Europske udruge za psihoterapiju (EAP). Ima dugogodišnje iskustvo u pružanju pomoći osobama s različitim vrstama teškoća i poučavanju budućih psihoterapeuta realitetne terapije u zemlji i inozemstvu. Autorica je brojnih članaka i koautorica nekoliko knjiga iz područja psihoterapije.
Igra uloga
U edukaciji iz realitetne terapije posebnu pozornost posvećujemo igranju uloga koje predstavlja neprocjenjivo osobno iskustvo na kojem budući terapeut gradi i razvija svoj osobni i terapeutski potencijal.
Posebna pozornost posvećena je igranju uloge klijenta kao najneposrednijem iskustvu onoga što terapeutski odnos zahtijeva od terapeuta.
Jedino klijent doista zna kako način na koji mu terapeut pristupa djeluje na njega. Stoga osoba ulozi klijenta u igru uloga priču donosi autentično, gradeći je na svom osobnom potencijalu. Odigrana na taj način igra uloga doima se kao stvarna terapija što je za promatrače prilika za uživljeno praćenje i analizu. Terapeutu u igri uloga na ovaj način je omogućeno neposredno iskustvo uspostavljanja i realizacije terapeutskog odnosa.
Osoba u ulozi klijenta kreira „tešku“ priču i tijekom razgovora je gradi na svom osobnom potencijalu. Iz etičkih razloga izbor priče treba udovoljavati slijedećim kriterijima:
- Konkretno iskustvo osoba u ulozi klijenta u stvarnosti nije proživjela, ali ga osobno smatra teškim i proživljava ga tekom igranja uloge.
- Osoba u ulozi klijenta ima neposredno iskustvo odnosa (okolnosti) na koji se problem vezuje.
- Životni kontekst odnosno odnos (okolnosti) na koje se problem vezuje u stvarnom je životu za osobu u ulozi klijenta stabilan i izvor je zadovoljstva.
Svi pristupi će u svom predstavljanju praktičnog rada kroz igru uloga raditi s istim klijentom.
Klijentica u igri uloga
Sara Novak
magistra pedagogije i psihoterapeutkinja realitetne terapije iz Zagreba. Psihoterapijsko iskustvo stječe u privatnoj praksi u radu s pojedincima i parovima s različitim vrstama teškoća.